Na ovom blogu cu vam pisati o pricama koje nadjem na internetu...znaci, ja ih ne izmisljam...
CHEK IT OUT:
Djevojka i momak se voze na motoru...
DJEVOJKA: "Nemoj tako brzo voziti, smanji..."
MOMAK: "Ne, bas nam je dobro."
DJEVOJKA: "Nije mi dobro, molim te..."
MOMAK: "Kazi mi da me volis..."
DJEVOJKA: "Volim te i ti to znas."
MOMAK: "Zagrli me..." (djevojka zagrli momka)
MOMAK: "Skini mi kacigu sa moje glave i stavi sebi na glavu, molim te..."
SLIJEDECE JUTRO U NOVINAMA:
"Motor je imao saobracajnu nesrecu, jer su otkazale kocnice.
Na motoru su bile dvije osobe.
Jedna je poginula, a jedna prezivjela..."
A PRAVA ISTINA JE:
Momak je na pola puta shvatio da su kocnice otkazale, ali nije zelio da kaze djevojci. Zelio je posljednji put od nje cuti rijeci VOLIM TE, i posljednji put osjetiti njen zagrljaj. Zatim joj je rekao da stavi njegovu kacigu, jer je znao da ce onda ona prezivjeti... iako je to znacilo da ce on poginuti...
VOLIO JU JE VISE OD SVOG ZIVOTA...
Sutradan je djevojka presjekla vene...
VOLeLA GA JE VISE OD SVOG ZIVOTA...
Sjedila je sama na klupici jedne škole. Oči su joj bile vlažne, a na čelu se očitavale bore tuge, tužne stvarnosti. Njegov lik je lebdio pred njegovim očima. Nasmijano biće bez bola, bez tuge, kao u snu... Okrenula je prvu stranicu dnevnika s željom da barem u mislima bude s njim, u njegovom toplom zagrljaju... Bilo je već kraj ljeta kad su počeli izlaziti. Išli su u istu školu samo je on bio godinu dana stariji. Kad je počela nova školska godina bili su stalno zajedno i nestrpljivo su čekali zvona. Sve je tao brzo prolazilo... Okrenula je treću stranicu dnevnika gdje je pisalo: "NOVA GODINA 31.12" Sklopila je dnevnik. Te večeri trebao je doći. Minute su prolazile, ali on se nije pojavio. Uskoro je bilo pola deset. Digla se sa klupice, na kojoj je sjedila. Polazeći kući, čula je njegov glas, objašnjenja, isprike, suze, smijeh i poljupce. Sve je opet bilo u redu, sve je zaboravila u njegovom zagrljaju, iako je znala da laže... Nije htjela pokvariti Novu Godinu!!! Uskoro su počeli ljetni dani. tiho je rekao "Htio bih ti nešto reći" Znam, ne trebaš mi ništa reći!!! Ostat ćemo prijatelji! Iako je boljela ta riječ. Dugo bi u noći plakala, a kad bi ujutro ustala jastuk bi bio mokar od suza... Bio je raspust. U razgovoru s prijateljicama bi ga zaboravila, al čim bi razgovor prestao, tko zna po koji put bi okrenula svoju posljednju stranicu dnevnika koji bi je vračao u stvarnost!!! Opet je počela škola. Više nije bilo one Ane koja bi nasmijavala cijeli razred, postala je povučena, zatvorena.... Nije bilo onih smeđih očiju koje su otkrivale nemir i veselje. Ana se ponosila, al nije vidjela kada bi joj netko rekao da je djevojčica. Ponekad bi joj bilo drago kad bi bila u njegovom društvu. Jednog dana svi su se skupili u hodniku. Tamo je bio i njegov razred. Anin najbolji frend slavio je rođendan. Dobacivao je Ani: "Ana, što je s onom smeđom djevojčicom, zar je umrla??? Gdje su one vesele smeđe oči???" Ona mu je prišla, nježno ga zagrlila i rekla: "Nikad nemoj zaboraviti onu smeđu djevojčicu, koja je umrla...!!!" Odmaknula se da bi mu i drugi čestitali, a onda je ugledala njega... Nervozno je gasio cigaretu, a kad bi podigao glavu, pogledi bi im se sreli. Frend joj je dobacio lutkicu koja joj je ispala iz ruke. Ana je napravila korak nazad... Bio je to posljednji korak života. Pred njom je bila nepomična dubina smrti, svi su vrisnuli vidjevši je kako pada niz stepenice, a ona nije čula nijedan jauk, nijedan jecaj... Krv joj je oblila lice. Ana - Ana - čulo se jecanje prijateljica... Osjetila je da joj je netko podigao glavu... Otvorila je oči i ugledala njega... Nije mogla zadržati suze... Tiho mu je šapnula "ZBOGOM" i krenula u potpuno nepoznati svijet... Onaj dan kad je bila sahrana, kiša je neprestano i neumorno lijevala.. Duga kolona mladića i djevojaka, išlo je za kovčegom
......SMEĐE DJEVOJČICE .............
Lea i Luka su se znali od 5. razreda osnovne skole.Otkada se znaju izmedju njih oduvek postoji "ono nesto"...Njihova ljubav se rasplamsala u prvom razredu srednje skole...kada su zajedno upisali opstu gimnaziju...Ta skola ih je zauvek spojila...Njihovi roditelji,profesori i prijatelji su ovu prelepu mladalacku ljubav,iako su bili jako mladi...Lea i Luka dane su provodili zajedno ispunjavajuci ih poljubcima,zagrljajima i slatkim tajnama...Svaki trenutak proveden zajedno ih je zblizavao,svakog dana sve vise...Jednog dana Lea se nije osecala dobro i mama ju je odvela kod doktora na pregled.Njegov izraz lica nimalo nije ohrabrivao ni Leu ni njenu mamu.Doktor im je saopstio ruznu vest:Lea je imalatesku bolest srca i trebala je hitno transplataciju...Najveci problem je bio sto nije bilo donatora...Luka je dugo cekao Leu i kada je video onako bledu,znao je da nesto nije u redu...Lea ga je odvela na njihovo zajednicko mesto i dok je prikrivala suze sve mu je ispricala.Luka se osecao kao da mu se srusio celi svet,imao je jaku potrebu da zaplace,ali znao je da mora biti jaci,radi svoj Lee...Itako su dani prolazili,a Luka i Lea su svaki dan provodili zajedno...On se trudio da Lei udovolji u svemu,mada je to nekad bilo nemoguce,a Lea pokusala da bude jaca od bolesti...Luka je znao da to sto radi nije dovoljno...Jednog dana Lea je primila poziv u kojem su rekli da su nasli donatora i da za dva dana ima operaciju...Bila je presrecna,jer je to znacilo da ce za dva dana biti potpuno zdrava i ponovo ce moci uzivati u svim carima zivota sa svojim Lukom...Kada mu je to rekla,on ju je samo zagrlio kao da im je to prvi i poslednji put da se vide...Dva dana su brzo prosla i Lea je otisla na aerodrom,a sa njom njeni roditelji,prijatelji i naravno Luka...Sa svima se pozdravila i obecala im da ih nece napustiti...Njen avion je uskoro poleteo...Zadnje sto je Lea videla,bilo je tuzno Lukino lice...Operacija je prosla savrseno i Lea se polako oporavljala i nakon 3 dana je dobila dozvolu da se vrati kuci...Dok je cekala da avion poleti,jedino je mislila na Luku,kako ce se opet videti,mada je bila tuzna jer je svih tih dana nije nijednom nazvao...Roditeljima nije nista govorila,a ni oni njoj...Napokon je dosla u svoj rodni grad!Bila je presretna...Gledala je kroz prozor i trazila Luku...Nije ga videla...Kada su sisli sa aviona,vec tuzna Lea,upita mamu:GDE JE LUKA?!Mama je bledo pogledala i oci joj se napunise suzama...Lea je zapita sta joj je...A mama je kroz plac upita:ZAR NE ZNAS KO TI JE DAO SRCE?!?
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.
